Nikada, nažalost, u istoriji nije bilo tako jasno
da je uništavanje grada
uništavanje života.
(Buden & Pavićević, 2020, p.26)

Šta je prostor? Ko posjeduje prostor? Arhitekta Novak Jovović,¹ 82, svojim odgovorima daje doprinos razumijevanju tog koncepta - "Prostor je osnova za život i on pripada svim ljudima. Ako to uzmemo u obzir, srešćemo se sa potrebom korišćenja prostora, koji po prirodi prostora i života čovjeka pripada svima. Prostor zajedno treba da definišu ljudi koji ga žele koristiti. Ne može isključivo da ga definiše onaj ko je danas vlasnik tog prostora." (Vijesti, 2020).

Otjelotvorenje njegovog odnosa prema osjećanju i oblikovanju prostora² možemo vidjeti pri kraju Mediteranske ulice u Budvi. U istom pravcu u kom se talasaju brda sa obije strane obale prostire se zgrada Avala S55.³ Iako danas vodi borbu protiv građevinskog buma koji pokušava da je proguta sa svake strane, malo Budvana i malo stanara te zgrade zna da je 1972. osvojila ,"Borba" nagradu za arhitekturu na republičkom nivou za Crnu Goru. Jovovićev dizajn je žiri ocijenio kao zapaženo ostvarenje u oblasti stambene arhitekture u Crnoj Gori. Projekat je, kako su dalje elaborirali, znalački sjedinio funkcionalno rješenje sa likovnim izrazom⁴ (Alihodžić, 2015, p. 61).

Figura 1. Zgrada Avala S55, Mediteranska ulica, Budva, 1972., arch. Novak Jovović. Preuzeto sa Fejsbuk grupe Budvanostalgičari.

U kontekstu današnje Budve, koja zbog građevinskog buma djeluje kao slaganje Tetrisa u kome tetrade padaju previše brzo da bi ih igrač funkcionalno rasporedio, zgrada Avala S55 dizajnom, i životnim iskustvom stanara svjedoči o drugačijem odnosu prema čovjeku i kvalitetu njegovog života. 

Avala S55 je napravljena i useljena za šest i po mjeseci, što je, ističe Jovović, apsolutni rekord. Željeli su da što prije usele radnike hotelskog preduzeća Avala. Kako su to u februaru 1972. naslovili u "Primorskim novinama" – "Ljepotica" - podijelila kolektiv – u kontekstu četiri puta većeg broja zainteresovanih radnika za ove komforne stanove u odnosu na njihov broj (Radulović, 1973).

Krajem šezdesetih, prije izgradnje zgrade "od malih P+4 solitera prema Avali, sa desne strane, pa sve do ulaska u Budvu nije bilo uopšte objekata", prisjeća se Jovović. Taj dio Budve je bio močvaran, čemu svedoči i stari naziv Velja voda, kao i vibrantne memorije iz djetinjstva stanara zgrade. Jedan od stanara⁵ se prijeća kako su se on i drugari iz zgrade igrali u trsci nakon čega bi dobijali batine od roditelja zato što bi se vratili prljavi od blata. Stari Budvani koji su imali stoku su je dovodili na pojilo na Velju vodu. Zbog moći transpiracije, svuda su sadili eukaliptus, da bi isušio tadašnji močvarni predio.

Figura 2. Fotografija Budve iz 1950-ih. Preuzeto sa Fejsbuk grupe Budvanostalgičari.

Tu je nosivost terena bila jako loša, i to nije bilo mjesto za gradnju, prema mišljenu budvanskih starosjedilaca. Morao se pripremiti teren da prihvati tu gradnju, tvrdi Jovović. Radili su zamjenu terena, kojoj je prethodilo ispitivanje terena od strane Instituta za ispitivanje materijala Srbije. Skidali su postojeće slojeve terena i donosili kamenu drobinu koju su nabijali i tako vršili zamjenu terena mehaničkim putem, objašnjava.⁶

Zgrada se pruža u 3 lamele, čija se spratnost kreće od P+3 do P+4. Projektovane su garsonjere, jednosobni, dvosobni i trosobni stanovi, čije se kvadrature kreću u okvirima – 16-18m2, 45-47m2, 68-70m2, i 76-78m2. Dominiraju dvosobni stanovi za četvoročlane porodice koji imaju dnevni boravak, kuhinju, prostor za ručavanje, dvije spavaće sobe i sanitarni blok. Spavaće sobe imaju zajedničke terase, pa se može sa dvije strane obezbijediti prirodno korišćenje svetla, provjetravanje i ventilacija soba za noć. Stanovi su dvostrane orjentacije, sa više prirodnog svijetla i mogućnosti za prirodno provjetravanje i ventilaciju. Ljeti se dnevna zona može proširiti kroz upotrebu terase, pa se kuhinja i trpezarija otvoraju za ljeto. 

Figura 3. Gabarit zgrade Avala S55 u važećoj planskoj dokumentaciji, Opština Budva

Zgrada Avala S55 je rađena po modelu pčelinjeg saća,⁷ gdje su svi vertikalni i horizontalni elementi građeni na isti način. Da je ovakav sistem gradnje zaista stabilan, svjedoči Jovović, koji je zemljotres doživio 1979 godine u toj zgradi: "Bio sam ispred zgrade u 07:19h, kupio sam hleb, a moji su bili u stanu. Nije bilo oštećenja nikakvih, čak ni obloge fasadne nijesu pokazale promjene, jedino su proradile diletacije, koje su inače napravljene da prorade kad je zemljotres."

Stanari kažu da se osjećaju bezbjedno u zgradi, povodom potencijalnih seizmičkih aktivnosti, te da im je u toku zemljotresa 1979. njihov komšija Jovović, koga su zvali Mili, rekao da slobodno mogu da se vrate u zgradu, jer im je tamo bezbjednije.

Figura 4. Kolaž fotografija zgrade Avala S55 iz 1970-ih, preuzeto iz Alihodžića (2015).

Osim bezbjednosti života stanara, Jovović je promišljao i uticaj oblikovanja prostora na psihu. Smatra da kada se osnovne norme i propisi projektovanja loše interpretiraju i pretvore u loša tehnička i prostorna rješenja, onda ti stanovi pogrešno utiču na formiranje ličnosti. Stvaraju loše psihe i devijantna očekivanja bilo koje vrste odnosa u porodici, ili prema susjedima, izričit je arhitekta. On vjeruje da su ciljevi planiranja i projektovanja važni, jer obezbjeđuju da se društvo reprodukuje na najbolji način.

Borba za vrijeme

Nevjerovatno ubrzanje ritma života u poslednjem
vijeku spljoštilo je vrijeme na ravni zastor
sadašnjosti, na koji je projektovana istovremenost svijeta.
Kako vrijeme gubi svoje trajanje i svoj
odjek u pravdanoj prošlosti, čovjek prestaje osjećati
sebe kao istorijsko biće i prijeti mu “strah od vremena’.
(Pallasmaa, 2012, p. 59-69)

Zgradu Avala S55 ćete prepoznati po sada već preko 50 godina staroj temerinskoj opeci,⁸ svijetle terakota boje, koja i dalje prkosi vremenu i predstavlja Sunce trenutne antimediteranske arhitekture tog dijela grada. Iako blago izbrazdana, nije promijenila svoju boju od postavljanja tog sloja fasade, pa nikada i nije bilo potrebe za renoviranjem. Zbog osunčane fasade se ne sluti da su danas, nakon 53 godine i urbicida u Budvi, ulazi zgrade mračni, ispisani grafitima, puni starih partijskih letaka, praznih stanova kroz čiju se špijunku mogu vidjeti samo snopovi svjetlosti, i da rijetki sumnjičavi stanari otvore vrata da kratko porazgovaraju o životu u zgradi.

Figura 5. Avala S55. Fotografija koju je snimio autor 2024.

Neki od balkona su zastakljeni  i vremenom su dobili novu funkciju dodatne prostorije. Jovović se prisjeća da je jedan stanar htio da zastakli svoj balkon na krovu⁹ nalik stakleniku (Figura 6, lijevo), i danas ta intervencija postoji na poslednjoj lameli, gledano od Starog grada. Takođe, jedna porodica je "produžila" svoj stan skraćivanjem portuna koji se nalazio u zgradi (Figura 6, desno), i vremenom je još stanova izgrađeno od strane nekih stanara na poslednjim spratovima zgrade. Arhitekta Jovović, kao autor i neko ko bi trebalo da ima primat u odlučivanju, nije podržavao ove intervnecije, ali ljudi su svakako mijenjali stambeni prostor prema svojim potrebama.

Figura 6. Intervencije na zgradi: kolaž, Avala S55 nekad i sad (lijevo); portun u zgradi (desno). Fotografija koju je snimio autor 2024.

Test vremena su u nekim stanovima prošli plastični lusteri, koji su, kako je pisalo u Primorskim novinama (Radulović, 1973), stajali od 1000 do 2000 dinara. Stanovi su imali aspirator od samog početka, prema svejedočenju stanara. Opstao je i tapison u dnevnim i spavaćim sobama i bijela "DIN Novoselec" stolarija iz Hrvatske. Dolazili su ljudi iz fabrike stolarije, uzimali su mjere i sve ugradili, dok im je Jovović crtao detalje - čak je išao u njihovu fabriku da provjeri da li je sve napravljeno kako je on isprojektovao. Vremešan je, ali i postojan jedan lokal u prizemlju zgrade koji se nije mijenjao decenijama – krojačka radnja "RADE" koja je poznata u cijelom gradu. 

Vrijednost života u zgradi Avala S55 se promijenila onog trenutka kada su investitori krenuli da otimaju dio po dio zemljišta oko nje, i na taj način osiromašuju sve materijalne i duhovne funkcije koje su ljudi obavljali u zgradi i njenoj okolini. 

"Ima buke, prolaznika…sunce su nam zagradili soliterima!", ljutito je rekao jedan od stanara. Značajan dio prvobitnih porodica koje su živjele u zgradi prodale su svoj stan, ali, kako tvrdi jedna stanarka, kažu da tako kvalitetne uslove života nisu mogli više da nađu. Danas se,¹⁰ prilikom kucanja na vrata stanara, iza većine ne može čuti znak života. Iako je većina stanova iseljena, neki su izdati preko sezone turistima, sezonskim radnicima, ili preko godine Rusima i Ukrajincima.

Figura 7. U samom centru fotografije zgarada Avala S55 između novih zgrada koje zaklanjaju sunce.  Fotografija koju je snimio autor 2024.

I, kao da nije dosta elitističkih staklenih Porto – gradova, sada se u neposrednoj blizini Avaline zgarde gradi budući "Porto Budva". U nizu je zgrada koje zaklanjaju pogled stanara zgrade Avala na more, i na reljef brda koji uokviruje pogled. Nekada je tu bio parking, a prije parking trska i prelijepa kamenita obala. Jedan stanar tvrdi da je skoro 50 godina života mogao da uživa ljeti jedući lubenicu na balkonu, a sada od buke sa okolnih gradilišta ne može čuti ni svoju ženu koja sjedi na metar od njega.

Figura 8.  Balkoni Avale S55. Fotografija koju je snimio autor 2024.

"Da li je arhitektura nešto što gradimo za nas, ili treba i da ostane nekome nakon nas? Da li to što ostaje može da ograniči one kojima to ostavljamo?" – razmišljao je Jovović u toku svoje plodonosne karijere i o dimenziji vremena.

Takav vizionarski način promišljanja je danas rijedak, jer većina novoizgrađenih staklenih građevina u Budvi u okolini zgrade Avala S55 izgleda hladno i samo produbljuje čovjekov osjećaj otuđenja. Sasvim je prirodno čovjeku da bude okružen prirodnim materijalima, na kojima može vidjeti otelotvoreno iskustvo vremena. Svakodnevno izlaganje prirodnim procesima protoka vremena, obogaćivanje iskustvom, nekom novom nježnom brazdom na opeci, parketu, novim pupoljkom biljke u žardinjeri ispod prozora, novom proživljenom memorijom, uz pravilno održavanje tog prostora, pomaže čovjeku da uvidi ljepotu u protoku vremena, i onim stvarima koje ostaju iza nas.

Figura 9. Natpisi na opeci u ulazu zgrade, stari preko 40 godina. Preuzeto sa Fejsbuk grupe Budvanostalgičari.

Du Mare¹¹ je prije više od dva vijeka analizirao otuđenje čovjeka koje se oslikava u jeziku, i primijetio da je sve češća upotreba imenica koje predstavljaju stvari koje možemo posjedovati, u odnosu na pređašnju dominaciju glagola i procesa (Fromm, 1976). Ono što je nekad bilo "živim u stanu" sada je, u okovima kapitalizma, "imam stan". Čini se da su stanari  zgrade Avala S55 jedni od rijetkih Budvana koji imaju tu privilegiju da njeguju memoriju življenja u stanu.

Septembar 2024, Crna Gora

Arhiva priča

Jovana Božović

Jovana Božović diplomirala je medije i novinarstvo. Koordinatorka je projekta u NVO CEGAS i menadžerka društvenih mreža u „Vijestima“. Jovana takođe piše članke i vodi podkast o ekologiji, arhitekturi i socijalnoj pravdi.